Ponikoh negdje na vrelom kamenu Crnogorskom, prodjoh stazama znanim i neznanim, koracima nekad teskim olovnim a nekad kao pahulja lakim. Mnogi dijelovi ove zamaljske kugle nose tragove Moje, radoznalost moja lutala je svuda, uvijek nezasita, nestrpljiva trazeci da ide dalje, lutajuci jos dublje. Dal kraja lutanju Mom Ima Nezelim da znam ostaje da vidim Zato glava gore Pogled u buducnost sa saznanjima iz proslosti i Idemo Dalje. 
 Ide sjen Moja pored mene,
Ognjena sablast i dzin modar,
Predamnom kao vodj bez smjene,
Kao zbir zamnom, nijem i bodar.
Pred sumom presta da me prati,
Za sumom vec me opet ceka;
Pred prag ce crkve zbunjen stati,
Taj prediskonski strah covjeka.
Taj sjaj sto mrkne i sto sjaje,
Taj govor tijela rijecju tamnnom!
Dokle ce ici i sta traje-
Ta gorka igra sunca samnom?
Sve ce pod nebom dalje sjati,
A sijen i covjek dva blizanca,
Na raskrscu ce nekom stati
Da oba zbace teret lanca...
No trazice se, dok dan sija,
Dvije sudbe vjecno sjedinjene:
Sijenka od zemlje bezmernija,
I Covjek laksi i od sjene. |
