"Elegija"
Zasto se meni javljas tajno
Kada mi dusa tiho sniva?
I zasto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zasto me kroz noc stanes zvati,
I sta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam nista dati,
O, ja sam pusto pepeliste.
Sve sto sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve sto sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duse svoje.
Pa zasto meni stupas snova,
Sta trazis ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Sto nekad na te ruze baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi dusa ne izda'ne.
Aleksa Santic
"Tajna"
Svako ima neku tajnu:
su-su-su...
neko lepu i beskrajnu,
neko tuznu ili smesnu,
neko zlu.
Neko svoju tajnu slaze.
Neko odmah mami kaze.
Neko svoju tajnu ne bi
ispricao ni u snu.
Neko sapne: samo tebi...
kao drugu - su-su-su...
Obicno su tajne glavne
izmisljene i ljubavne.
Al i druge kad se zbroje,
nase, vase, moje, tvoje,
leve, desne, cudne, sjajne,
sve jednako mnogo znace,
jer - inace
zasto bi se zvale tajne?
I ja imam jednu tajnu
vrlo vaznu, vrlo vrednu.
Nikom drugom - samo tebi
prisapnucu jutros nju.
Hodi blize: su-su-su...
Sutra rano... su-su-su...
Bas onamo... su-su-su...
Ali nikom to ne kazi.
Sam potrazi.
Su-su-su...
Pronaci ces vrlo lako
i videces da je tako.
Miroslav Antic
"Ne vjeruj..."
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava na jorgovan plavi,
Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tijelo drze,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise!
Aleska Santic
"Povratak"
Ko zna (ah, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.
U moru zivota sto vjecito kipi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Mozda iste kapi-
I kad prodje vjecnost zvjezdanijem putem
Jedna vjecnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naci
Neka ista usta.
Mozda ces se jednom uvece pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteci da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pisem srcem punim tebe
Ove cudne rime,
Oh, ja necu znati, ceznjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i dusa u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim ce glasom zaglusiti razum
Sve sto slutnja sapne;
Kod vecernjih lampa mi cemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vezu
Neki stari lanci.
No vrijeme se krece, no vrijeme se krece
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut ce oci, naci ce se ruke,
A srca se dici-
I slijepi za stope bivseg zivota
Njima cemo ici.
Dobrica Cesaric
" ..... "
Siri se nebom pozar plavi,
Rodne daljine sam zaboravio.
Prvi put pevam o ljubavi
I vidim da sam se gorko zapio.
Bio sam nekad zapustena suma,
Voleo sam zene i novca sjaj.
Plesao sam i pio bez racuna -
Snagu trosio do u beskraj.
Sad je dosta, draga, da te pogledam,
Da zaronim u oka mutni vir.
Da pobegnes ja ti ne dam
ni da u drugom potrazis mir.
Pusti, mila, svoj struk tanak:
Skloni taj pogled preuporan,
Mozda istinu nisi znala
Da i mangup bude pokoran.
Znao bih da ostavim krcme,
I svoje stihove - decu bosu,
Samo da ti milujem prste zgrcene
I kitim jesenjim cvecem kosu.
Ti si za mene pozar plavi,
Sa tobom bi negde gnezdo svio,
Prvi put pevam o ljubavi
I vidim da sam se gorko zapio.
Sergej Jesenjin
|  |
"Ljubavna pjesma"
Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rijec u sumu
i samo si ljepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.
Ostaj nedostizna, nijema i daleka
jer je san o sreci vie nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto sijeca.
Srce ima povijest u suzi sto lijeva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosnijeva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.
Od mog prividjenja ti si cijela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bjese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.
A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.
Jovan Ducic
"Opomena"
Cuj, recu cu ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se uciniti
duboke i meke
oci neke
sasvim obicne.
Moze mi se uciniti
da tonem u zvuke,
pa cu ruke
svakom pruziti.
Moze mi se uciniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reci u tome
casu cudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Ucinice mi se negde u sumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke cesme.
Ucinice mi se crn leptir jedan
po teskoj vodi krilom sara
sto nekad neko reci mi ne sme.
Ucinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
Desanka Maksimovic
"Nemir"
Skoro ce doci, skoro ce proci,
skoro ce prestati, skoro ce stati.
Skoro ce bednom, skoro ce zednom,
dovoljno vode dati.
Skoro ce biti svi ljudi siti,
skoro ce, skoro ce ljudi
imati kuce, zaklon od tuce,
od kise i od studi.
Skoro ce nestati, skoro ce prestati
da se od straha ludi,
skoro ce biti sve sto cu sniti,
sve sto mi zelja zazudi.
O, tada ce, tada ce
svud biti palace,
svud bice kikota, smeha,
sanjace, pevace ljubav i prolece
s cvrkutom ispod streha.
Oskar Davici
"Lica"
Zvezdanog neba i ljudskog lica nikad se covek nece moci nagledati.Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice,to je cvet na toj biljci koja se zove covek. Cvet koji se krece,menja izraz od smeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovesne
tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.
Od kako znam za sebe, covekovo lice je za mene najjace osvetljeni i najprivlacniji delic koji me okruzuje. Pamtim predele i gradove,i mogu da ih izazovem u secanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko
hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor secanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedinoi lebdi preda mnom dugo i zaklanja ceo vidljiv svet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja preti da poplavi i odnese moj svet. I dok gradove i predele gledam kroz svoj dozivljaj
i kao deo sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nemakraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi sveta, sve pomisli i sva dela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covek
masta, a sto retko biva ili nikad nece biti, dobija u njima,najposle, svoj oblik, ime i glas.
Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rec ili recenicu koja ih prati.
Ivo Andric
"Ljubavna Igra"
U zemlju utkana je vlat
i vjetar se igra njome
miluje joj slobodan vrat
i podize vjede trome.
Bude se meke, zlatne usne
pruzaju igri zanosne cari
pobjeze vjetar u kose carobne
i male tajne u njih sakri.
|
| |
|
